Tularemija je bakterijska zarazna bolest divljih glodavaca, a povremeno se prenosi na domaće životinje i čovjeka. Bolest je zoonoza, a može imati akutni ili kronični tok.

Uzročnik bolesti: je bakterija Francisella tularensis koja je srednje otporna aerobna bakterija. Na koži i dlakama može se zadržati i duže od mjesec dana.
Epizootiologija: Bolest mogu izazvati male količine uzročnika, a izvor infekcije su bolesne životinje, njihove izlučevine te lešine uginulih životinja, voda i hrana. U prirodi stalni rezervoari bolesti su divlji glodavci kao i neki člankonošci. Infekcije se prenose zaraženom hranom i vodom (lovci oprez u vezi hranilišta i pojilišta), a  unutar iste vrste životinja kohabitacijom, krpeljima. Lovački psi se mogu zaraziti prilikom aportiranja uginule ili odstrijeljene zaražene divljači.
Uzročnik ulazi u životinju i čovjeka kroz:
– probavni trakt putem hrane i vode
– dišnim sustavom preko kontaminirane prašine
– preko kože utrljavanjem ili ubodom nekog ektoparazita (krpelji)

Tularemija je uočena kod lisica, divljih svinja, zečeva, divljih kunića, fazana, jarebica, virdžinijskih prepelica, golubova, divljih pataka, sova ušara, tetrijebova i galebova.

Klinička slika: od mjesta ulaska u tijelo domaćina, bakterija se prvo umnaža, a potom limfom i krvlju širi po cijelom tijelu uzrokujući septikemiju i gastroenteritise. Ubrzo nakon toga javljaju se nekroze. Kod zeca senzorij se vrlo brzo promijeni, javlja se neveselost, tromost i gubitak straha od čovjeka (slično kao i kod bjesnoće). Životinja se može uhvatiti rukom jer „zec nije htio bježati“. Za takvog zeca ljudi uglavnom misle da je nastreljen. Mogu se pojaviti spontane ekscitacije i kretanje u krug. Imaju povišeni temperaturu i otežano dišu. Kod akutnog toka bolesti može se javiti hiperemija grkljana i pluća, te edem pluća, akutni gastroenteritis, povečanje limfnih čvorova u mezenteriju kao i povećanje slezene. Ako bolest ima kronični tijek javljaju se nekrotični čvorići na jetri i slezeni. Ova nekrotična žarišta mogu se javiti i na mjestu uboda krpelja.

Dijagnoza bolesti: na temelju anamneze o ugibanju zečeva i lovačkih pasa, na temelju opisa simptoma u zečeva i njihovom „laganom hvatanju“. Precizna dijagnoza se postavlja na temelju patoanatomskog nalaza i bakteriološkom izolacijom i uzgojem bakterije iz dostavljenog promijenjenog organa uginule životinje. Za analizu treba dostaviti promijenjeni organ sa nekrotičnim žarištima, a po mogućnosti i cijelu lešinu koju treba prije natopiti dezinficijensom zbog prevencije inhalacijske infekcije. Od seroloških metoda primjenjuje se serumska i brza krvna aglutinacija, a od alergijskih to je reakcija na tularin.

Liječenje: divljač u prirodi se ne tretira medikamentima. U uzgajalištima zečeva terapija se provodi visokim dozama antibiotika streptomicina.      

Preventiva bolesti: obavlja se sustavnim suzbijanjem glodavaca i krpelja, pojačanim do potpunim odstrjelom zečeva kao naređenoj zakonskoj mjeri suzbijanja tularemije. Sve odstrijeljene životinje treba neškodljivo ukloniti.
Napomena: bolest je zoonoza i vrlo kontagiozna stoga osobe koje zbog prirode svoga posla (veterinarski inspektori, veterinarski patolozi) pregledavaju zečeve sumnjive na tularemiju moraju koristiti dva sloja rukavica i zaštitne maske na licu. Meso bolesnih i na bolest sumnjivih životinja nije za ljudsku upotrebu.