web analytics
Kategorije
UserOnline

Ekocid na Velom vrhu

Veli vrh na Drenovi pored Rijeke oaza je mira i ljepote prirode koju posjećuju mnogi stanovnici Rijeke i okolice. To je mjesto gdje se čovjek u miru može prepustiti meditaciji, predivnim pogledima na okolne planine ili plavo more u Kvarnerskom zaljevu. Šum borova i cvrkut ptica prati vas iz koraka u korak. Mnogi ovdje dolaze kako bi izvršili neki svoj zavjet, jer na samom vrhu nalazi se lijepo uređena kapelica. Drugi dolaze radi rekreacije, sporta, planinarenja ili penjanja po obližnjoj stijeni. Godinama alpinisti ovdje treniraju penjanje ili polažu ispite za vodiče kao i spasioce u gorskoj službi spašavanja. Ova ljepota Velog vrha izgleda nekima smeta pa su prošli tjedan vandalskim činom djelomično uništili ono što je priroda stvarala tisućljećima. Vandali su niz stijenu gdje penjači imaju svoj poligon za vježbanje bacili desetak bačava sa smrdljivom, tamnom, gustom tekućinom koja liči na mazut. Stijene su zamašćene ovom tekućinom, a pri dnu se mogu vidjeti razasute bačve sa razlivenom crnom tekućinom. U zraku se osjeća smrad nafte i imate osjećaj kao da ste u rafineriji. Zar čovjek mora uništiti sve što je lijepo? Bacajući ove bačve ovi vandali su prouzročili veću štetu nego što se čini. Naime ispod Velog vrha teče Rječina, rijeka koja dolazi do Zvira, mjesta gdje je crpna stanica iz koje se crpi pitka voda za grad Rijeku. Ako ova, nafti slična smrdljiva tekućina, dođe do Rječine, grad će imati velikih problema sa kvalitetom vode. Kriminalci koji su sudjelovali u ovom vandalskom činu trebaju biti što prije uhvaćeni i primjereno kažnjeni. Da li se ova šteta koja je učinjena prirodi može sanirati? Ne znam. Prirodi će trebati jako dugo vremena da sanira ovu ranu koju su napravili ljudski divljaci. Čuvajmo prirodu jer od nje živimo. Ako uništimo sve živo oko sebe uništiti ćemo i sami sebe. Ovako je Ivan Dežman u svojoj pjesmi pisao o Rijeci, Rječini i Zviru.

Rieko, prvi ti mog oka vide,
Ti mog srca prva boli,
Kakav glas to crn o tebi ide,
Da tudjina ti uzvoli?
I još vele, pogaziv si lice
Da Hrvatstvo tajiš svoje!
Oj dozvoli, sinovlje da žice
Postanak ti sada poje.

Al ne! Pitaj radje klisurine,
Što no sive tebe kruže,
a vremena prastare davnine.
I one te, majko, tuže;
Jer hrvatska lomila ih ruka,
Da ti divnoj temelj stavi,
I hrvatska podigla te muka:
Sva hrvatski trud si pravi.

Još će Trsat tebi poviedati,
Sinje more zasvjedočit,
Kako j´ Tatar divlji pred Hrvati
Moro tude u smrt skočit. –
Eno Vučke, Cresa ti i Krka,
Što no gvire u te rada,
Gdje ti kažu slova tebi grka:
«Hrvatska si od vajkada!»

I ti, Zviru, riječkipojitelju,
Ti, Rječino, bistra rieko,
Je li pravo, što no jedan velju,
I što svak vas vazda reko:
«Hrvatska si u temelju svome,
Hrvatska, gdje sviet te gleda,
I hrvatstvo kutu u svakom tvome
Tajiti se nikad ne da.»

Zbor’te i vi, zviezde, zemljo, more,
Neka ječi vasiona,
Gdje si godje čuj sad, svaki stvore:
«Hrvatska si od iskona!» –
Jao, zbor’te! Čujte, odmetnica
Na tisuće graknu grla:
Ne bih, niti budem Hrvatica,
Striela mene pri’e zatrla!

Oj ti, nebo, daj nam se razstvori,
Nek se čuje božja sada!
Stani rode, sad Vječiti zbori:
«Hrvatska si od vajkada!» –
Ali majka u ludilu svome
I prot Bogu prkos sprema,
Ričuć biesna: U okolu mome
Hrvatske ni mrake nema!

Jao majko, u srce me ubi!
Daj mi, što si dužna dati:
Na tvôj zemlji grob mi sad izdubi,
U njem hoću počivati.
Na skoro će trup tad moj bez daha
U zemlju se pretvoriti;
Znaj tad, Rieko: ona šaka praha
Hrvatska će zemlja biti!